HDZ BiH

Ministar za izbjegle i raseljene osobe Davor Čordaš (HDZ BiH) vjerojatno je najbolji primjer kako se boriti i izboriti za interese Hrvata na području Republike Srpske. Umjesto kukanja i međusobnog optuživanja, Čordaš sustavno i uporno radi na realiziranju brojnih projekata potpore prognanim i raseljenim osobama. On živi i politička uvjerenja da je BiH jedino moguća ako Hrvati budu jednakopravni s druga dva naroda.

Često se zlonamjerno naglašavaju podjele Hrvata i u kontekstu povratka, bliskost sa službenom Banjom Lukom. Što je ustvari istina i na čijoj su strani bh. Hrvati?

- Hrvati nikada nisu bili ni protiv koga. Kada sam radio u Sarajevu, ili danas u Banjoj Luci, uvijek sam pomagao svima. I Srbima i Bošnjacima. Problem je, međutim, što je iz Sarajeva postavljen koncept po kojemu ste ispravni ako njima dajete 95% sredstava, a ako to nije tako, onda ste protiv njih. Nastojat ću odgovoriti na ovo pitanje iz kuta pomoći povratku i prognanima. U ratu su stradali svi, Srbi, Hrvati i Bošnjaci. Hrvata je prognano 310.000, Srba oko 460.000, a Bošnjaka oko 490.000. U državi u kojoj piše da su sva tri konstitutivna naroda ravnopravna ne smijemo imati ništa protiv bilo kojega od njih. Mi nemamo nikakav problem u tome smislu. Prije uspostave sadašnje Vlade u RS-u pozivao sam predstavnike Bošnjaka da ne budu oporba, ali oni su izabrali drugi koncept. Sudjelovali su u izboru srpskog člana bh. Predsjedništva. Srbi su Hrvatima birali Emila Vlajkija, što pokazuje da tu nema puno ljubavi kada se poklope neki interesi. Zato je Hrvatima imperativ biti zajedno na tome prostoru. I to ne samo politički zajedno, nego i nacionalno, a to znači s razine Hrvatske i vjerski, to jest s razine naših vjerskih vođa. Pri tome ne treba se petljati jedni drugima u posao. Često citiram upravo poruke pape Benedikta koji je izdao brošuru o katolicima u politici. Jasno su katolici ohrabreni da sudjeluju u politici, ali se i kaže kako se trebamo ponašati. To je jedini način kako mi u tome dijelu možemo opstati. Sačuvali smo makar imanja i prostor. Da to nije tako, možda bismo dolazili jednom godišnje. Ovako smo sačuvali korijenje. Kritizirati jedni druge - rekao bih da je promašen koncept. Nama je posve jasno da su službenom Zagrebu puno bliži oni koji sjede nedaleko od njih, koji mogu s njima razgovarati svaki dan, ali to ne može biti službeni stav hrvatske politike u BiH, a ni u Zagrebu. Imamo dobre odnose s Vladom RH i najavili su povećanje pomoći za povratak, koja je iznosila 4 milijuna kuna, što je otprilike iznos koji Vlada RS-a izdvaja za povratak Hrvata. Iznimno je značajna pomoć koju Vlada RH daje Katoličkom školskom centru u Banjoj Luci, što se treba održati po svaku cijenu. A tu je potpora i Napretku u Derventi te samostalnu Plehan. Zauzimam se da zajedno radimo oko svih ovih projekata i samo je to način kako opstati. Hrvata je, po statističkom popisu, bilo oko 29.000. Nažalost, to je stanje popisanih, ali ne i onih koji tu žive.

Stvara se dojam da pojedini hrvatski političari imaju određenu vrstu neslaganja s Katoličkom crkvom vezano uz pitanje povratka i vaše angažiranje. Što je točno?

- Vrlo je jednostavno reći što je istina, ali uvijek postoje tri ili četiri istine.

Kako je vi vidite?

- Mi nemamo, niti smo ikada imali sukob, a niti ga osobno želim, s Crkvom. Ja sam ministrirao od malih nogu na misama, tako da sam u crkvi bio prije nego u politici. Neki, očito je, žele taj sukob i potenciraju ga, a u Sarajevu ga često zlorabe i koriste. Taj sukob ne može koristiti nikome. 
Čim se pojavi bilo kakva kritika koju uputi Crkva, odmah se nastoji sve adresirati na HDZ BiH. No, istina je da jedini oni koji rade oko povratka ljudi jesu iz HDZ-a i naravno da je to malo. Obnovljeno je više od 5000 kuća i stanova, a puno više je vraćeno. Obnovljene su i izgrađene sve župne kuće i crkve na ovome prostoru. Istodobno, treba biti obnovljeno ukupno 30.000 kuća. Kada se tako stvari promatraju, onda bi nama trebalo više od 100 mil. KM kako bismo makar ovo riješili.

Jesu li Hrvati Republike Srpske, osobito Bosanske Posavine, zaboravljeni, kako to neki stalno ističu, i jesu li im Hrvati iz Hercegovine najveći problem?

- Spomenuo sam koliko se izdvaja iz fondova. Mi se sami iz RS-a moramo izboriti za svoj bolji položaj. Nitko nam neće ništa dati. Neće ni ovdje Hrvatima u Hercegovini nitko ništa dati. Posljednjih pet ili šest godina prošlo je vrijeme grantova. Pa i donatorski program, rani krediti i zajednička sredstva bit će iscrpljeni u sljedeće dvije godine. Odavno je nastupila era pisanja projekata i često se ponavlja da tko ima projekte, može aplicirati za neka sredstva. Tko ih nema, ne može se žaliti da je zakinut jer nije ništa radio. Sada svi moramo, ne samo u RS-u, nego i ovdje, učiti pisati projekte. Tko ih ne bude imao, nema se čemu nadati. Najbolji primjer u Hrvatskoj, to sam pratio u medijima, općina je Darda koja je privukla više stotina milijuna eura projekata. Ali, načelnik te male općine zaposlio je dvoje mladih ljudi da samo to rade. Mi smo ovdje u dobrom dijelu promašili što se tiče mladih ljudi koji znaju to raditi, a ne doživljavamo ih ozbiljno. To je naša velika pogreška. Nama ne može nitko biti kriv ako se ne uključimo u ovaj posao.

Imate li podatke koliko je novca stizalo Hrvatima u RS-u dok niste došli na ovu poziciju?

- Na ovoj sam poziciji šest godina. Prije toga ministar je bio Bošnjak i proračun ovog ministarstva je bio dvostruko veći nego što je danas. Samo u jednoj godini izdvojili smo više novca za Hrvate nego u sve četiri godine s dvostruko većim proračunom kada je ministar bio Bošnjak. Pomoć Hrvatima je do 2010. bila od 3 do 7%, a sada je čak u nekim segmentima i 50%. Bošnjački ministri se nisu libili i našim crkvenim vođama tada reći da oni nisu ministri za hrvatski narod. No, ja upravo ističem da mi nastojimo pomoći svima, ne zaboravljajući poziciju Hrvata, koju ipak dodatno naglašavam zbog toga što smo dobili daleko manju pomoć za obnovu porušenih kuća. Proračun ovoga ministarstva je oko 10 milijuna KM i konačno Hrvati ravnopravno sudjeluju. No, da nije nas u RS-u, FBiH i BiH, nas bi se eliminiralo. To se čak i danas pokušava napraviti, ali to ne dopuštamo. Čak su to pokušali i kroz donatorska sredstva kako uopće ne bi mogli aplicirati ljudi koji žive u Srbiji i Hrvatskoj, pa bi se onda stvari svele gotovo isključivo na Bošnjake koji bi mogli koristiti tu pomoć. Žalosti me što su u pokušaje eliminiranja pomoći bh. Hrvatima bili uključeni i neki uredi u Hrvatskoj koji su odbili čak 87 posto od 40.000 predanih zahtjeva. A pokušali su eliminirati Hrvate s objašnjenjima kako imaju imovinu u Hrvatskoj. Ali to ne može tako. Ljudi su se prijavljivali za obnovu, a onda su ih eliminirali, čak iako je, primjerice, neko od djece napravilo krov nad glavom 20 godina nakon rata. To je apsurdno.

Što je ustvari s obećanom pomoći iz donatorske konferencije? Koliko će zahtjeva biti realizirano?

- Neće svi biti zbrinuti u broju koji je bio predviđen. Najprije je bilo zamišljeno i planirano da se zbrine i vrati 5400 obitelji. No, program je spao na 1864, dakle trećinu, i sada postoji tendencija da se proširi za 500, 600 korisnika. To je velik program i, nažalost, tek smo velike učinke imali prošle godine. Za tjedan dana imat ćemo predaju ključeva u ruke za 24 hrvatske obitelji. Vrijednost tog projekta je oko milijun KM. Imamo još projekata koji se realiziraju iz kreditnih sredstava te pomoć Vlade RH.

Zašto je na trećinu smanjen broj onih kojima će se obnoviti kuće?

- Sredstva od donatora su već aktivna, a još 20-ak milijuna bit će na raspolaganju. No, moram reći da je u početku tu napravljena pogreška. Predviđeno je, naime, da se za izgradnju jedne kuće izdvoji najviše 12.500 eura. Mi smo ih uvjeravali da se za taj iznos ne može napraviti kuća. Čak smo na početku pristali na to samo kako bismo pokrenuli ovaj program, a onda smo s entitetskim proračunima sudjelovali kako bismo nadoknadili nedostajući novac. Tu se, prije svega, stvorio procjep što se tiče broja korisnika. A onda su nam osporavali i veći broj korisnika, pa se sve smanjilo na jednu trećinu.

Koliko je obnovljeno katoličkih crkava, župnih kuća, društvenih domova koji okupljaju Hrvate, infrastrukture?

- U prošlom mandatu sam pokušao i kroz ovaj program potaknuti rješavanje pitanja infrastrukture. Kada su u pitanju crkveni objekti, možda u samo dvije župe još nisu dovršene crkve. U svim su obnovljeni župni uredi. Kada su u pitanju društveni domovi, na području Posavine izgradili smo ih devet gdje se u svakome trenutku može okupiti 150 do 200 ljudi. Ti društveni domovi su značajno mjesto okupljanja. Ranije smo se samo okupljali po župnim uredima jer drugog mjesta nije bilo. U institucije nismo mogli doći. Sada je to drukčije i nisu to samo okupljanja jednom godišnje. Često tu imamo priredbe, izložbe, kulturne večeri, sad ćemo imati i predstavljanje knjiga. U dobrome dijelu mjesnih zajednica gdje žive Hrvati doveli smo asfalt, riješili pitanje vodoopskrbe i struje. Sve ove projekte radimo tijekom više godina.

Kako osigurati tzv. održivi povratak, zaposlenje ljudi koji se vraćaju?

- Mogu govoriti oko institucija RS-a, Vlade, Skupštine, općina, a jedan dio Hrvata zaposlen je i u državnim institucijama sa sjedištem u Banjoj Luci. Manji dio ljudi je zaposlen u privatnim kompanijama koje su otvorene u RS-u iz Hrvatske. Najveći problem kada je u pitanju povratak upravo je vezan uz posao. Manji je problem danas obnoviti kuću, a puno veći je dobiti posao kako biste imali od čega živjeti. S druge strane, u RS se vraća starija populacija, ljudi koji su već u mirovini. No, ipak jedan dio naših povratnika ima obnovljena imanja i bavi se poljoprivredom.

Kako se pri tome odnose privatne kompanije koje iz RH ulažu na području RS-a? Zapošljavaju li one Hrvate?

- Privatne kompanije opstaju na ekonomskoj osnovi i nema nacionalnih vrijednosti niti se to može tražiti od njih. Mi nemamo mentalni sklop Židova koji uklapaju privatni i nacionalni interes. Dogodi se i to da se, na intervenciju, zaposli pokoji Hrvat, ali da idu ciljano sa zapošljavanjem predstavnika ovoga naroda, to se ne događa. No, rekao bih da je najvažnije da oni ovdje ulažu i onda će se popraviti i ova druga slika.

Često se ističe kako je povratak sprječavan te da se to čak i danas radi. Kako to komentirate?

- Jasno je svima koji se bave povratkom, osim onima koji time zlonamjerno špekuliraju, a koji ništa nisu učinili na tome planu, da se on završava svugdje u svijetu pet godina nakon sukoba. To je jedini i pravi povratak. To ponavljam 20 godina. Do sada se povratak, čak i ovdje u FBiH, tamo gdje je jedan narod bio u manjini, teško odvijao. Prognani Hrvati su to iskusili, a nismo se ni mi bolje ponašali tamo gdje smo bili u većini. Značajan dio Hrvata iz RS-a prognan je 1992., a u istočnoj Hercegovini i 1991. Mnogi su na to zaboravili, a dobro ostaje zvučati i ona rečenica da to nije njihov rat. Dakle, pravi povratak se trebao dogoditi između 1995. i 2000. Kada su u pitanju Hrvati, to se u RS-u nije događalo. Dva su razloga za to. Nisu to dopustile tadašnje vlasti koje neki danas veličaju. Nas se i nakon rata ponovno fizički eliminiralo kako se ne bismo vratili. Nešto se promijenilo od 1998. do 2000. uz pomoć tadašnje federalne Vlade i Crkve. I to je bio prvi aktivni odnos kada je u pitanju obnova kuća. No, ta obnova i povratak nisu išli usporedno. Malo je poznato da mi iz Bosanskog Broda i Dervente imamo više od 900 poginulih iz dviju brigada. Tim ljudima, odnosno njihovim obiteljima, bilo je jako teško prihvatiti da se vraćaju u RS. Tu se odmah događala blokada. Da su nam, poput Odžaka, ti dijelovi vraćeni u Daytonu, u strukturu županije, to bi bilo posve druga priča. I mene često neki naši ljudi pitaju što radim u tim institucijama RS-a, a ja mislim da se samo tako može nešto napraviti. Ne možete sjediti u Mostaru ili Sarajevu, raditi ovaj posao i aktivno pomagati našim ljudima u RS-u. Zajedno s RH kroz nacionalnu strategiju moglo bi se učiniti još i više. Da je nama 100 mil. kuna pomoći, samo nakon jedne godine Posavinu se ne bi prepoznalo. Ne bi se vratilo 50.000 Hrvata, ali bi se stvari pomakle. Mi i danas, po popisu, u Banjoj Luci imamo 5000 Hrvata, a hrvatske stranke ne mogu skupiti 500 glasova.

Posljednje zasjedanje HNS-a BiH ponovno je rezultiralo zajedništvom, no odmah je krenula histerična halabuka kako se radi o razbijanju BiH. Kako na to gledate?

- Na što, zaključke HNS-a ili komentare?

Na oboje.

- Zaključci HNS-a su za nas prihvatljivi, posebno kada bi bili operativni, kada bismo ih konačno osjetili u RS-u. Koliko god bili malobrojni, kada se god okupimo mi iz RS-a, uvijek izaberemo svoje predstavnike. To se dogodilo s potpredsjednikom RS-a Josipom Jerkovićem ili hrvatskim predstavnicima u Vijeću naroda RS-a te općinskim vijećima. No, valja istodobno reći da nismo posve bili zajedno u RS-u ni na posljednjim lokalnim izborima. Bili smo samo zajedno u B. Luci, Šamcu i Kotor Varoši, a u drugima nismo. Pa ipak danas imamo predsjednika Općinskog vijeća u Brodu, Derventi, u Šamcu ćemo imati zamjenika načelnika, kao i u Pelagićevu. U proteklom sazivu ovu poziciju smo imali i u Modriči, a sada ćemo dobiti savjetnika načelnika. U Kotor Varoši imamo dva vijećnika u OV-u. Nekima nije odgovaralo to što smo tamo išli zajedno, što je žalosno. Sami zaključci HNS-a idu u korist sviju, rekao bih. Prije svega u interesu BiH. U BiH su moguća dva koncepta. Jedan je bio na tragu travanjskog paketa, a drugi na tragu dogovora iz Pruda “Čović - Dodik - Tihić” koji je nakon Banje Luke i Mostara naprasno prekinut. Jedan srpski hegemonizam koji nije uspio u puno snažnijoj državi, kakva je bila Jugoslavija, pokazao je ipak nemoć i doveo je do razlaza na vrlo brutalan način, a ovaj ovdje bošnjački ima još manje izgleda uspjeti.

Je li onda rješenje da se Hrvati nekome priklone kako bi riješili svoje pitanje?

- Sve je moguće, pa i to, ali taj koncept “dva protiv jednog” pokazao se promašenim i štetnim. Prije ili kasnije ta ljubav se raspadne. Po meni, jedino je ispravno imati svoj koncept i stav i možda pri tome nećemo sve ostvariti. Kada sam radio u Predsjedništvu BiH, često su nas optuživali da smo na jednoj ili drugoj strani, a u ustvari radi se o vlastitom stavu koji se u određenom trenutku poklapao s bošnjačkom ili srpskom stranom.

Ministar ste za izbjeglice i raseljene osobe, ali u posljednje vrijeme jedan od najvećih problema jest odlazak ljudi, otvara se pitanje iseljavanja. Kako to promijeniti?

- Što se tiče HDZ-a, mi smo vrlo jasno iznijeli koncepte moguće BiH, a u njima je opstojnost i održivost hrvatskog naroda na prostoru cijele zemlje. Svima je jasno da se ne može ostvariti isti status tamo gdje smo manjina, odnosno većina. Ali, možemo tamo gdje smo većina brinuti se o ljudima tamo gdje su manjina ili ih gotovo nema. To je lakše reći nego uraditi. Sjećamo se i inicijativa za pomoć Hercegovine Posavini, i to su jedini projekti koji su se događali, ali i to vrlo brzo zamre. Ključno je osigurati punu političku jednakopravnost Hrvata, Bošnjaka i Srba. To spominjem jer je nemoguć gospodarski iskorak bez toga. To podrazumijeva preustroj zemlje, izmjenu Izbornog zakona kroz koji je moguće ostvariti jednakopravnost. Ne može se govoriti o jednakopravnosti, a da se pri tome Hrvatima onemogućava da biraju svoje političke predstavnike.

Često se vlasti u RS-u kritiziraju da idu k odcjepljenju ovoga entiteta od BiH. Sudjelujete li vi u tome projektu?

- Ne sudjelujemo u tome ni u nekim drugim projektima, jer znam da do njih ne može doći mirnim putem. Svjesni su toga i u RS-u, ali se time nastoji dati do znanja svima u BiH i šire da se neće odreći prava koja su dobili u Daytonskom sporazumu.

(vecernji.ba)