HDZ BiH

Izabran je prije rata na prvim demokratskim izborima kao najmlađi zastupnik u Skupštini BiH, a kasnije je bio sudionik brojnih događaja koji su prethodili nesretnom ratnom epilogu, ali i vrlo dramatičnim ratnim zbivanjima. Zdenko Ćosić ističe kako je povijesne istine, pa tako i interpretaciju Herceg Bosne nemoguće zamagliti istupima političara i dijela javnosti koji doslovno pozivaju na linč i osudu svih koji spomenu Herceg Bosnu, a kamoli da obilježavaju njezino utemeljenje. Kao da se ponavljaju obrasci iz vremena s kraja 80-ih godina prošloga stoljeća.

Prošla je četvrtina stoljeća od dana utemeljenja Hrvatske Republike Herceg Bosne. Kako danas, s jednoga povijesnog odmaka, gledate na taj događaj i njegovo značenje?

- Taj povijesni odmak uvijek određenim događajima daje jednu vrstu patine. Kada su u pitanju događaji iz razdoblja 90-ih godina i s obzirom na to da se ondašnje političke podjele i politički sukobi nisu okončali, na izvjestan način se i danas proizvode nove slike prošlosti. Jedni se žele izboriti za ljepšu prošlost, drugi pak afirmirati one vrijednosti koje su kontinuirano zagovarali. Ponajprije želim reći kako vlada konfuzno, rašomonsko stanje i teško je iz današnje političke i medijske perspektive u BiH razumno govoriti o tome vremenu, tome razdoblju i tim događajima.

Što ovaj događaj znači za Hrvate?

- Kada je u pitanju hrvatska politika, ona se pokušava držati povijesnih činjenica i prikazivati stvari onako kako su se događale u kontekstu vremena i bez povijesnih krivotvorina. Odnosno, današnjim generacijama nastojimo prikazati tadašnje političke okolnosti. Kada se govori o događajima iz 90-ih godina, od osnivanja Hrvatske zajednice Herceg Bosne i Hrvatske Republike, obično se komentira kroz prizmu današnjih političkih ambicija različitih aktera na političkoj sceni. Uporno se izbjegava kontekstualizirati taj događaj. Povijesni kontekst je lako rekonstruirati zato što postoje brojni dokumenti iz toga razdoblja. Nije to tako davna prošlost da onaj koga zanima što se događalo ne bi mogao pronaći izvore o tome što se događalo.

A što se događalo, odnosno što je motiviralo hrvatsko vodstvo za takvu odluku?

- U razdoblju od izbora 1990. pa sve do referenduma i proljeće 1992. godine postojala je kakva-takva zakonodavna i izvršna vlast u BiH. Referendum je bio uvjet Europske zajednice za priznanje BiH, a drugi uvjet je bio dogovor o unutarnjem ustroju zemlje. Takvom referendumu su se protivile srpske političke snage zato što su jasno imale pozicije o očuvanju Jugoslavije u onim granicama u kojima su smatrale da je trebala pripasti Srbima. Ta ideja bila je vezana uz stajalište da žele živjeti u jednoj državi, a što je pak u suštini značilo jednu vrstu “velike Srbije”. S druge strane, tadašnja muslimanska politika, koju je uglavnom artikulirao SDA, je pri svojem utemeljenju jasno rekla kako joj je cilj konfesionalno jedinstvo Muslimana u Jugoslaviji. Temeljem takvih programskih stajališta tražili su rješenja unutar Jugoslavije sve dokle nisu shvatili kako ne postoji zajednička država, ni Jugoslavija u kojoj neće Srbi biti dominantan narod. Kada su shvatili da je takva država nemoguća, prihvatili su ideju koju su Hrvati zagovarali - da BiH bude samostalna u odnosu na Jugoslaviju. Upravo rezultat takvog odnosa su institucije koje smo osnivali kroz Hrvatsku zajednicu, a kasnije i Hrvatsku Republiku Herceg Bosnu.

Uglavnom se u bošnjačkoj javnosti Herceg Bosna krsti separatizmom, hrvatskim projektom... Počesto se zanemaruje da su i druge dvije strane imale svoje nacionalne institucije?!

- Zajedno sa zagovaranjem tog nekakvoga jugoslavenskog rješenja, pokazale su se dvojne politike. Srpska stajališta bila su poznata i jasna, a tadašnja muslimanska politika uvijek je imala različite pristupe.

Ne vjerujući u ono što zagovaraju - ostanak Jugoslavije - stvarali su paralelne institucije. Nije uopće nikakva tajna da su SDA i općenito tadašnje muslimansko čelništvo osnovali svoje zasebne nacionalne institucije. Jedna od njih bila je i Nacionalno vijeće za obranu muslimanskog naroda utemeljeno u lipnju 1991. godine, a prije toga je osnovano i njegovo vojno krilo Patriotska liga. Nedugo zatim srpska strana utemeljila je Srpsku Republiku BiH, a Hrvati su se našli pred jasnim izborom nakon što je devastiran suverenitet središnje vlasti BiH. BiH je postojala tek na papiru, nije postojala vlast koja je bila u stanju provesti jurisdikciju na cijelom teritoriju. Kao rezultat toga, kako bi zaštitili prostore na kojima žive, Hrvati su utemeljili Hrvatsku zajednicu Herceg Bosnu. Ispostavilo se kako je jedna takva energična zaštita i obrana prostora te uspostava tih institucija bila ključna za opstanak hrvatskog naroda u BiH. Ali, posljedično i za opstanak Bosne i Hercegovine.

Svejedno smo čuli kritičare iz redova bošnjačke politike, ali i njihove satelite, koji kažu kako je Herceg Bosna bila zločinačka paratvorevina, spominju se logori, zločini, da je se Hrvati trebaju sramiti. Kako na to gledate?

- To je dnevnopolitička buka koja služi za realizaciju današnjih platformi, a sve kako bi sotonizirala drugu stranu i ostvarila vlastitu dominaciju. To je isti problem koji smo imali krajem 80-ih i početkom 90-ih, samo su ovoga puta drugi akteri. Naime, tada smo mogli zorno svjedočiti jednoj bjesomučnoj kampanji koja se vodila iz Beograda prema Muslimanima i Hrvatima, a sve u cilju da brojniji Srbi verificiraju tu svoju dominaciju. Potpuno je isti obrazac onoga što se danas događa. Kada već spominjete logore, riječ je o jednom vođenju ratova za vlastite interpretacije i uljepšavanje prošlosti. Ide se čak toliko daleko da se tvrdi kako bošnjačka strana nije imala logore. No, samo pogledajte sporazum iz Ženeve u rujnu 1993. godine između Alije Izetbegovića i Momčila Krajišnika. Jedna od točaka dogovora je raspuštanje muslimanskog logora u Tarčinu, a srpskog u Kuli i razmjena 207 zarobljenika. Postoje o svemu dokumenti, ali politički iluzionisti misle kako se može stvarnost i prošlost izbrisati gumicom. Ja bih, prije svega, rekao kako je to sada u funkciji kampanje za izbore i homogenizaciju biračkog tijela koje se očevidno rasipa i gubi. Oni smatraju kako će huškanjem na druge te kreiranjem mržnje okupiti svoje biračko tijelo. No, ne treba smetnuti s uma ni da mržnja, nesnošljivost, omalovažavanje, ignoriranje drugih imaju potencijala za nove sukobe i nova zla.

Iznijeli ste dosta stvari koje su Hrvatima u BiH ipak slabo poznate. Kako otrgnuti od zaborava ove važne povijesne činjenice?

- Ne bih rekao da ne znaju. Dosta je stvari poznato, a veliki broj ih je i doživio. Nerado, međutim, ulaze u polemike oko toga. Ako bi na nečemu trebalo raditi, onda je to na dijelu medijskoga prostora koji to uporno negira ili zahvaljujući spinovima nastoji nametnuti “vlastite istine”. Neke teze koje izbacuju za njih politički autoriteti pojedincima postaju aksiomi koje uopće ne preispituju. No, što se dublje odlazi u takvu iluziju, to će biti teže suočiti se s činjenicama i istinom, a ona će prije ili kasnije izaći na vidjelo bez obzira na to koliko neki zatvarali oči pred tim činjenicama.

(vecernji.ba)