Predsjedatelj Dragan Čović za Dnevnik Plus RTV HB: Hrvati imaju mnogo manje nego što im prema Ustavu i zakonima pripada

Predsjedatelj Doma naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine dr. Dragan Čović gostovao je u emisiji Dnevnik Plus Radiotelevizija Herceg Bosne, gdje je govorio o aktualnim političkim temama, radu Doma naroda Parlamentarne skupštine BiH te usvajanju dvaju europskih zakona u prvom čitanju.

Tijekom razgovora osvrnuo se na državni proračun, Reformsku agendu, europski put Bosne i Hercegovine, rad Vijeća ministara BiH, djelovanje Ureda visokoga predstavnika te aktualne političke odnose u Bosni i Hercegovini.

Iza nas je politički vrlo sadržajan dan. Zasjedao je Dom naroda Parlamentarne skupštine BiH, koji je raspravljao o dvama vrlo važnim zakonima, a Hrvatski sabor usvojio je Rezoluciju o političkom osnaživanju Hrvata u Bosni i Hercegovini. U Domu naroda danas smo vidjeli i određenu političku mudrost. Dva prijedloga zakona usvojena su u prvom čitanju.

Prije otprilike dva mjeseca hrvatska je strana preuzela predsjedanje Domom naroda. Tada smo javnosti, ali i sebi, jasno naznačili plan rada koji smo pripremili s kolegama iz Kolegija i sva tri Kluba Doma naroda.

Imali smo ambiciju završiti ono što smo propustili tijekom posljednjih godinu i pol ili dvije. Zamolio sam sve kolege da, koliko god je moguće, budu kolegijalni. Razumijem oporbu, koja ima svoja pravila ponašanja, ali ono što možemo završiti, a što predstavlja opći interes, trebamo privesti kraju. To će svakako biti tema tijekom listopada i studenoga, pa nema potrebe izgubiti još dva mjeseca.

Kolege su to načelno prihvatile i krenuli smo s radom. Održana je sjednica s osamdesetak točaka dnevnoga reda, koje su se uglavnom odnosile na izvješća, sporazume, imenovanja i odluke. Uz različite poslovničke prijepore, sjednica je manje-više uspješno završena.

Već smo prije mjesec dana znali da ćemo danas imati žurnu sjednicu. Formalno je bila trideset treća po redu, iako to kod nas ne znači mnogo jer je velik broj sjednica prekidan i nikada nije okončan, a dnevni se red mijenjao.

Ovu smo sjednicu podredili dvama europskim zakonima – Zakonu o Visokom sudbenom i tužiteljskom vijeću Bosne i Hercegovine i Zakonu o Sudu Bosne i Hercegovine. Veseli me što smo ih danas razmotrili i u konačnici usvojili u prvom čitanju.

Budući da se razmatraju po skraćenoj proceduri, sada slijedi amandmanska faza. Moramo ohrabriti i kolege u Zastupničkom domu da naprave nešto slično kako ovo ne bi ostao samo rezultat Doma naroda. Time bismo Bruxellesu poslali poruku da smo ipak napravili određeni iskorak.

Nakon sjednice medijima se obratila izaslanica Marina Pendeš. Nije bila pretjerano optimistična da će zakoni biti usvojeni i u drugom čitanju.

Ona realno sagledava odnose koje imamo i ponašanje kojem smo danas svjedočili u Domu naroda. Međutim, ne vjerujem da će problem biti Dom naroda. Mislim da ćemo zakone usvojiti kada se ponovno nađu na dnevnom redu u drugom čitanju, zajedno s amandmanima.

Pitanje je kako ćemo to učiniti u Zastupničkom domu jer bez usvajanja u oba doma od toga neće biti ništa. Osim toga, vremenski okvir vrlo je ograničen. Radit ćemo još petnaestak dana, nakon čega će vjerojatno uslijediti kolektivni godišnji odmor u trajanju od mjesec dana.

Uvjeren sam da ćemo 27. srpnja imati još jednu žurnu sjednicu, posvećenu proračunu. Zamolio sam kolege da to uvaže i da se ne poigravamo dnevnim redom jer svaka ciljana dopuna u biti znači zaustavljanje cijeloga procesa.

Kada je riječ o proračunu, Zastupnički dom prvi ga mora usvojiti kako bi mogao doći u Dom naroda. Kada smo zakazivali sjednicu za 27. srpnja, planirali smo, osim proračuna, razmotriti i zakone koji u Domu naroda čekaju već gotovo dvije godine.

Na današnjoj sjednici Kolegija jednoglasno smo se dogovorili da svaki Kabinet definira što je prihvatljivo za dnevni red kako bismo izbjegli nepotrebne prijepore tijekom same sjednice. Očekujem još jednu sjednicu na kojoj ćemo to završiti, ali ovo je ujedno poziv javnosti i Zastupničkom domu da učini nešto slično.

S proračunom ne bi trabalo biti problema. Kada ga možemo očekivati?

Nikada ne treba reći nikada. Vijeće ministara proslijedilo je proračun Predsjedništvu Bosne i Hercegovine prije dva mjeseca, a ondje se zadržao bez ikakvih izmjena. To su neprestane političke igre.

U prvom glasovanju jedan član Predsjedništva bio je protiv, dok je drugi bio suzdržan jer nije podržavao proračun. To jasno pokazuje koliko je u svemu bilo politike, a koliko samoga proračuna.

Ipak, uvjeren sam da smo napravili dobru pripremu i da bi bilo realno očekivati da proračun bude usvojen u Zastupničkom domu po žurnom postupku te potom upućen Domu naroda.

Zastupnički dom trebao bi zasjedati 22. srpnja, a mi bismo ga 27. srpnja trebali usvojiti. Time bi proračun mogao biti objavljen i pomogao bi svima koji čekaju njegovo donošenje i zbog toga trpe posljedice. Mnogi su zakoni povezani s izvršenjem proračuna, posebno kada je riječ o plaćama službenika.

Vijeće ministara Bosne i Hercegovine također je danas zasjedalo. Ministar prometa i komunikacija Edin Forto izjavio je da se razgovaralo i o Reformskoj agendi. Već smo izgubili mnogo sredstava iz Plana rasta, a izgubit ćemo ih još ako se stvari ne pokrenu.

Običnom čovjeku teško je razumjeti da svjesno ne želimo pripremiti ili realizirati sporazume s Europskom unijom.

Reformska agenda jedan je od tih dogovora. Trebamo ispuniti preuzete obveze i pripremiti jasan plan. U načelu sve dogovorimo, ali kada počne provedba, pojavljuju se blokade. Svaka takva blokada znači gubitak od pedeset ili stotinu milijuna eura u pojedinoj fazi.

Međutim, nije riječ samo o novcu. Pitanje je i naše vjerodostojnosti te odnosa s prijateljima i partnerima koji više nemaju mnogo strpljenja za nas. Svjesni su koliko smo neodgovorni kada je riječ o ispunjavanju preuzetih obveza.

Unatoč tomu, još je mnogo ljudi koji nam vjeruju i žele pomoći. Sedam veleposlanika u Bosni i Hercegovini djeluje kao skupina prijatelja Bosne i Hercegovine i njezina europskog puta, s kojima se redovito sastajemo.

Jedan od ključnih prijatelja svakako je predsjednik Vlade Republike Hrvatske Andrej Plenković, koji nas ohrabruje da nešto konkretno isporučimo Europskoj uniji i Bruxellesu.

Kada bismo usvojili ova dva zakona, imenovali glavnog pregovarača i usvojili Reformsku agendu, promijenili bismo odnos prema Bosni i Hercegovini. Proces proširenja već je otvoren. Danas su u prvom planu Ukrajina i Moldavija, dok je Bosna i Hercegovina ostala po strani.

Na početku ovoga mandata dobro se krenulo s europskim putem. Išlo je gotovo bez poteškoća, a onda su se odjednom pojavili problemi. Što se krije iza svega?

Uvijek se netko potrudi ubaciti neki kamenčić koji će zaustaviti cijeli proces. U ovom se slučaju dogodilo da su partneri s kojima smo uspostavili vlast – Trojka iz Sarajeva, HDZ BiH i SNSD – krajem 2022. godine zajednički potpisali dogovor o tome što trebamo raditi.

Kada su vidjeli da ne mogu preuzeti sve obveze, odnosno izvršiti ono što su preuzeli, počele su aktivnosti usmjerene na razvlašćivanje Vijeća ministara i promjenu partnera. To je nemoguće. Sustav je takav i ima toliko elemenata zaštite u zakonima i Ustavu da jednostavno ne možete promijeniti nekoga u Vijeću ministara bez Doma naroda, Zastupničkoga doma i potrebnih kvalificiranih većina. To su ti elementi zaštite, uključujući i potrebne tri ruke u Domu naroda.

Sve su to znali i prije nego što su to radili. Kada sam osobno razgovarao s tim ljudima, kao i ostale kolege, vjerovao sam da to nećemo raditi jer ćemo samo izgubiti godinu i pol ili dvije. Međutim, uzalud je bilo. Neki su se opredijelili zaustaviti cijeli proces i čekati neko novo vrijeme.

Bosna i Hercegovina ne može ući u Europsku uniju s Uredom visokoga predstavnika. Imali smo tri sjednice Upravnog odbora Vijeća za provedbu mira i, da se izrazim alkarskim rječnikom, ništa. Što se događa?

I to je jedan od pokazatelja kakav je ambijent oko Bosne i Hercegovine. Pogledajte kakve su podjele. Američka administracija predlaže predstavnika Italije. Talijan je šef Delegacije Europske unije, posebni predstavnik. S druge strane - Njemačka, Francuska i da ne nabrajam dalje su za nekog drugog predstavnika.

Nama je sasvim svejedno tko je visoki predstavnik. Promijenili smo ih već mnogo, a tijekom gotovo trideset godina napravili su različite vrste promjena djelujući ovdje s Bonskim ovlastima.

Došlo je vrijeme da kažemo kako europski put i nekakav posebni visoki predstavnik, koji ima ovlasti u Bosni i Hercegovini, više nemaju mjesta zajedno. Bolje je da mi to kažemo nego da se prijatelji iz Vijeća za provedbu mira nadmudruju koliko im treba da pokušaju nešto napraviti oko toga.

Uvjeren sam, a to smo komunicirali i u posljednje vrijeme, da je došlo vrijeme vrlo jasno definirati mandat osobe koja će imati prijelazni karakter te definirati ovlasti koje ne mogu biti bonske. Sve dosadašnje Bonske ovlasti napravile su štetu Bosni i Hercegovini.

One su motivirale neke među nama da stalno budu u sukobu i da sami ne tražimo rješenja u Bosni i Hercegovini. Ključno je da nakon ovih izbora oni koji budu većina u parlamentima i koji mogu uspostaviti vlast preuzmu odgovornost, a ne da čekaju da netko umjesto nas donosi zakone, nameće rješenja.

Ponovno imamo potpuno novu situaciju. Prvi put imamo vršitelja dužnosti visokoga predstavnika. Možda bude i posljednji?

Nadam se da je posljednji, ali ponovno se postavlja pitanje kako netko može biti vršitelj dužnosti. Imali smo visokoga predstavnika koji je, očito, morao otići nakon svojih pet godina djelovanja ovdje. Nažalost, ništa dobro nije napravio, a uvjeravao je druge da bolje razumije odnose u Bosni i Hercegovini od nas samih. Hrvatima je u tih pet godina napravio samo štetu.

Zato sam ovih dana rekao, a to ponavljam već desetak godina: dao Bog da jednoga dana netko dođe s ovlastima da poništi sve odluke visokoga predstavnika jer to nitko drugi ne može učiniti osim takve institucije.

Moramo se okrenuti sebi i razumjeti da je Bosna i Hercegovina sastavljena, između ostaloga, od triju konstitutivnih naroda te da moramo pronaći mjeru za sva tri konstitutivna naroda kako bi Bosna i Hercegovina funkcionirala, osigurala svoj europski put i ostvarila svoje integracijske ambicije.

Mnogi će shvatiti da unutarnja nadmudrivanja nisu donijela dobro ni najbrojnijem narodu. Hrvatima se četiri puta birao član Predsjedništva, umjesto nas pokušavali su se birati predstavnici u Domu naroda, a bilo je i mnogo drugih nametnutih rješenja.

Sjetite se kako se to radilo 2000. i 2001. godine. To je bilo vrijeme visokoga predstavnika Petritscha, a sve je krenulo još od Barryja. Njegovi amandmani na ustave i Izborni zakon te svi procesi koji su se tada provodili pokazivali su da je postojala želja transformirati Bosnu i Hercegovinu, ne prema modelima dogovorenima u Daytonu i sadržanima u Aneksu IV., odnosno našem Ustavu, nego kroz ono što smo nazivali puzajućim reformama Ustava.

Na kraju smo došli pred zid i moramo razumjeti da ponovno moramo sami pronaći rješenja. Svaka čast prijateljima, ali mi imamo odgovornost za Bosnu i Hercegovinu.

Čini se da i među našim prijateljima sazrijeva svijest da ovako više ne ide. Prije nekoliko dana Bosnu i Hercegovinu posjetila je Kaja Kallas, visoka predstavnica Europske unije za vanjske poslove i sigurnosnu politiku. Kazala je da je vrijeme da se bonske ovlasti više ne koriste i da se Ured visokoga predstavnika u Bosni i Hercegovini postupno zatvara.

Naravno. Govorimo o Reformskoj agendi koju trebamo napraviti. Sama riječ „reformska“ kao pojam tjera nas da transformiramo i svoje pravosuđe te sve drugo, sukladno standardima koji danas vrijede u demokratskom svijetu ili barem u Europskoj uniji, kojoj se moramo prilagoditi.

Što mi od toga radimo? Dajemo visokom predstavniku da umjesto nas donosi Zakon o državnoj imovini i druge zakone iz svakoga segmenta – kulture, sporta, obrazovanja i gospodarstva. Svugdje je uloga visokoga predstavnika ključna.

Kako će se onda otvoriti vrata pregovaračkoga procesa ili krenuti u nove reformske aktivnosti? Dok imate takvu instituciju, ona mora nestati i ugasiti se. To je tako.

Ipak, čini se da još uvijek nema dovoljno unutarnje volje, prije svega među bošnjačkim političkim predstavnicima. Oni se najviše zalažu za suverenitet Bosne i Hercegovine, a istodobno svim silama nastoje zadržati Ured visokoga predstavnika. Je li vam to, kada gledate i slušate takve poruke, smiješno?

Da nije tužno i žalosno, bilo bi smiješno. Kako možete govoriti o suverenitetu svoje zemlje, a predali ste ga u ruke jednoga čovjeka koji umjesto vas može donositi ustavne izmjene i zakone, smjenjivati i imenovati ljude te prilagođavati Izborni zakon kako bi se u jednom trenutku uspostavila vlast ad hoc?

Nama treba suverenitet Bosne i Hercegovine, slažem se, ali i konstitutivnost te suverenost triju konstitutivnih naroda koji grade i čine Bosnu i Hercegovinu. Bez toga smo, bojim se, svi u zabludi.

Traganje za nekim nadnacionalnim konceptom građanske Bosne i Hercegovine uzaludan je posao. Uostalom, i tu smo došli pred zid. Netko je Hrvatima šesnaest godina birao hrvatskoga člana Predsjedništva. Gdje smo došli i što smo dobili, ako smo išta dobili?

Ako netko želi nastaviti takvim putem, to znači da želi ovu zemlju stalno držati u zatvorenom prostoru u koji nitko neće dolaziti. Nikomu ne treba takva Bosna i Hercegovina.

Hrvatski narod tomu se vrlo glasno protivi, ali mi smo se opredijelili djelovati političkim sredstvima kako bismo osigurali da ova država u miru i stabilnosti prolazi kroz proces transformacije te da se osigura jednakopravnost i legitimno predstavljanje.

Kolektivna se prava štite u Domovima naroda i Predsjedništvu BiH. Istodobno moramo osigurati integracijski ambijent kako bismo napravili iskorak jer smo ponovno ostali posljednji, iza Crne Gore, Albanije i drugih.

Nitko ne može tvrditi da bošnjačke političke elite ne razumiju kako bi donošenje pravilnoga i pravednoga Izbornog zakona u potpunosti relaksiralo bošnjačko-hrvatske odnose u Bosni i Hercegovini. To bi bio golem korak prema boljoj budućnosti ove zemlje.

Velik dio tih ljudi to razumije iz pozicije bošnjačkoga političara u Bosni i Hercegovini, bez obzira na to kojoj političkoj opciji pripadaju.

Međutim, uvijek se pojave i prijatelji izvana koji ih ohrabruju tvrdnjama da će se Bosna i Hercegovina u konačnici transformirati u građansko društvo i da samo treba još malo izdržati. U takvim smo uvjeravanjima izgubili trideset postdaytonskih godina, uvjeravajući se da može postojati takav građanski koncept. Ne može.

Takav koncept nikada nije bio temelj Bosne i Hercegovine, ne samo u našoj novijoj nego ni u ranijoj povijesti. Uvijek smo imali odnos triju konstitutivnih naroda, njihovu zastupljenost i jednakopravnost, premda se društveno okruženje definiralo na različite načine.

To je zabluda iz koje trebamo što prije izići. Bit će nam svima lakše, pa i bošnjačkom narodu koji vjeruje da je dosegnuo razinu brojnosti na temelju koje sada može nešto jednostrano proglasiti. Mislim da je to potpuno pogrešan smjer.

Stalno ih pozivam na razgovor. Posljednjih mjeseci intenzivno razgovaramo o tome da je došlo vrijeme, uvjetno rečeno, relaksirati odnose Bošnjaka i Hrvata. Međutim, na isti način moramo razgovarati i s predstavnicima srpskoga naroda jer jedno bez drugoga neće ići.

Ne vidim drugi put. Sve prijepore, ratne rane i ožiljke koje imamo te politička nadmudrivanja koja su izazvala mnoge sukobe i različita promišljanja ne smijemo ostaviti mlađim generacijama.

Mi bismo to morali riješiti i mladima ostaviti put. Oni će, kao digitalna generacija, pokazati da mogu razmišljati drukčije, ali na temeljima hrvatskoga, bošnjačkoga i srpskoga naroda, koji čine osnovu Bosne i Hercegovine.

Konstitutivnost je ustavna kategorija i to nikada ne smijemo zaboraviti. To je Bosna i Hercegovina.

Gospodin Konaković danas je izjavio da Hrvati uživaju više prava nego što im prema zakonima pripada.

Neću komentirati nijednoga kolegu pojedinačno, pa tako ni gospodina Konakovića, ali ni bilo koga drugoga. Sasvim je svejedno.

Bit će sada mnogo takvih komentara. Oni se koriste prije svega u ovom predizbornom vremenu, koje je počelo već prije godinu dana. Danas je to još uvijek prikriveno, a povremeno netko nastupi otvorenije.

Pitanje za sve ljude jest vjeruje li netko uistinu da je uzurpacija prava hrvatskoga naroda da ima svoga člana Predsjedništva mjera koja odgovara Hrvatima kao jednakopravnom konstitutivnom narodu?

Ili kada vam netko pokušava birati predstavnike u Domu naroda Parlamenta Federacije BiH, iz čega potom proizlazi i izbor u državni Dom naroda, ponovno dominantno bošnjačkim glasovima – je li to nešto što Hrvatima pripada ili dokaz da su uzeli mnogo više nego što im prema Ustavu pripada?

Taj smo odnos jednakopravnosti na različitim razinama definirali na različite načine. Uzmite Mostar, gdje večeras sjedimo. Sjetite se da smo prije otprilike šest godina donosili sporazum o Mostaru. Uz njega je postojao i paralelni Sporazum o legitimnom predstavljanju na razini Bosne i Hercegovine.

U Mostaru su odnosi definirani tako da postoje minimalne i maksimalne kvote – nijednoga naroda ne može biti više od petnaest, niti manje od četiri predstavnika.

Mislim da smo na isti način trebali riješiti sve odnose u Bosni i Hercegovini i tada nitko ne bi govorio da su Hrvati uzeli mnogo više. Hrvati imaju mnogo manje nego što im prema Ustavu pripada. To je vrlo jednostavno.

To je poruka koja se ponavlja već dvadesetak godina i iz takve je priče teško izići.

Moje je pitanje što su posljednje tri ili četiri godine radili s HDZ-om BiH ako je to tako. Zašto o tome nismo razgovarali i zašto odnose nismo drukčije postavili?

Mislim da je stvarnost potpuno obrnuta. Hrvati imaju mnogo manje nego što im pripada prema Ustavu i zakonima.

Takvo razmišljanje vidimo i u Hrvatskom saboru. Danas je usvojena Rezolucija o političkom osnaživanju Hrvata u Bosni i Hercegovini. Imate li primjedbi na njezin sadržaj?

Nemamo. O tome govorim već mjesec dana, iako dugo nitko nije vidio tu Rezoluciju. Tek smo je prije određenoga vremena dobili na uvid.

Vidjeli ste današnju raspravu. Drago mi je da je završena i da je dokument dobio novu dimenziju, odnosno da institucije Republike Hrvatske sada imaju obvezu prema toj Rezoluciji.

Iskreno govoreći, nema tu mnogo novoga. Tijekom posljednjih dvadesetak godina donijeli smo najmanje desetak sličnih deklaracija i rezolucija.

Podsjetit ću vas na Kreševsku deklaraciju, koju je Hrvatski narodni sabor BiH donio u Kreševu na početku svojega djelovanja kao političke snage Hrvata. I tada smo definirali potrebu potpune jednakopravnosti te načine da se osigura vlastita izborna ili teritorijalna jedinica kako bi se napravilo preuređenje Bosne i Hercegovine po mjeri hrvatskoga, bošnjačkoga i srpskoga naroda te, naravno, svih žitelja Bosne i Hercegovine.

Dobro je što je Rezolucija donesena. Pomalo je neobično što je donesena dva ili tri mjeseca prije izbora, ali u svakom slučaju mi smo je pozdravili.

Drago mi je što je u Hrvatskom saboru usvojena velikom većinom glasova. Među zastupnicima koji su bili nazočni, koliko sam vidio, 83 ruke podržale su takav dokument, uz jedan glas protiv.

Takav je dokument dobrodošao kako bismo svi razumjeli koliko je položaj hrvatskoga naroda zabrinjavajući, i za hrvatski narod u cjelini i za hrvatski narod u Republici Hrvatskoj, kao i za institucije Republike Hrvatske, koje imaju ustavnu obvezu skrbiti, između ostaloga, i o Hrvatima u Bosni i Hercegovini, razvijati partnerski odnos s Bosnom i Hercegovinom te razumjeti da u vremenu pred nama moramo gledati drukčije.

Najbolja ilustracija takvih deklaracija i Rezolucija jest posjet predsjednika Vlade Republike Hrvatske Andreja Plenkovića Sarajevu, kada je došao s tadašnjim nizozemskim premijerom Markom Rutteom i predsjednicom Europske komisije. Kada su oni otišli u Predsjedništvo BiH, on je ostao vani, iako je s prijateljima došao u Bosnu i Hercegovinu. Rekao je: „Ja u Predsjedništvo ne idem. Tamo nema legitimnoga predstavnika moga naroda, koji bi prema Ustavu morao ondje sjediti.“

To su poruke koje su prijatelji iz Sarajeva tada trebali snažno razumjeti. Oni koji vole Bosnu i Hercegovinu i žele njezin razvoj trebaju ih razumjeti. Govorilo se da Hrvati imaju mnogo više nego što im pripada, ali mislim da su to snažne poruke koje smo kroz vrijeme slali.

Naš pristup, kao i donošenje različitih deklaracija i Rezolucija, treba ohrabriti prijatelje. Zajedničko zalaganje za europski put, unutarnji mir i stabilnost ne bi trebalo biti promatrano kao slabost hrvatskih političara.

Bošnjaci, kao najbrojniji narod i zbog toga najodgovorniji za Bosnu i Hercegovinu, trebaju razumjeti koliko truda ulažemo da političkim i pravnim sredstvima, uklopljenima u Ustav, odnosno ustavnim domoljubljem Bosne i Hercegovine, izborimo svoja prava.

Sjetite se koliko smo pregovaračkih procesa imali, od Neuma, Mostara i Sarajeva do sastanaka diljem Europe, kada smo tražili izmjene kako bismo dobili treću izbornu jedinicu ili izbornu jedinicu za svaki narod.

Dobro je što takvi prijedlozi sami po sebi ne zahtijevaju promjenu Ustava. To su rješenja koja se mogu urediti Izbornim zakonom i drugim zakonima.

Želite li ozbiljnije transformirati Bosnu i Hercegovinu, morate promijeniti Ustav, a za to su potrebne dvotrećinske većine u obama domovima Parlamentarne skupštine BiH. To znači potporu predstavnika svih konstitutivnih naroda. Bez toga ćemo uzalud govoriti, donositi rezolucije i deklaracije te pozivati se na nepravde.

Oni koji žele i vole Bosnu i Hercegovinu – a ja je volim jer je moja domovina – moraju razumjeti da Hrvati moraju do kraja ostvariti jednakopravnost koja proizlazi iz Ustava i osigurati legitimno predstavljanje u Predsjedništvu BiH i domovima naroda.

Sve drugo može biti građanski koncept. Nitko nam zbog toga ne može govoriti da imamo više ili mnogo više nego što nam pripada. Trebamo imati onoliko koliko smo zaslužili i koliko nam pripada, a ne onoliko koliko nam netko drugi odredi.

Ali građanski je koncept zastupljen u 97% sustava, a ovo je preostalih tri posto?

Upravo tako. Devedeset i sedam posto izbora na idućim izborima odvijat će se prema klasičnom građanskom konceptu, kroz liste.

Predsjedništvo BiH bira se prema modelu kakav predlažemo, a drugi element proizlazi iz neizravnoga izbora. To su Domovi naroda. Iz županija u Federaciji BiH biraju se predstavnici u Dom naroda Parlamenta Federacije BiH, a iz Federalnoga doma naroda biraju se izaslanici u državni Dom naroda. To su ta tri posto.

Sve drugo jest klasičan građanski koncept. Onaj tko i to smatra prevelikim za ovakvu Bosnu i Hercegovinu ne voli ovu državu, ne razumije je, ne razumije njezinu budućnost ni njezino povijesno mjesto u svijetu.

Razgovarate li s Bakirom Izetbegovićem?

Razgovaram sa svim političkim predstavnicima. Prije nekoliko dana primio sam predstavnike SNSD-a, što je i objavljeno. Jučer sam razgovarao s gospodinom Radončićem, danas s predsjednikom SDP-a gospodinom Nikšićem, a s gospodinom Izetbegovićem razgovarao sam prije sedam ili osam dana. Vjerojatno ćemo se ponovno susresti u idućih sedam dana.

Tražimo rješenja kako bismo došli u situaciju u kojoj možemo normalnije razgovarati, uključujući i ona pitanja u kojima Hrvati možda imaju drukčiji pogled od Bošnjaka.

Kada je riječ o područjima u kojima smo mi brojniji narod, naglašavaju se Stolac i Mostar ili neko drugo područje, dok mi govorimo o svim područjima Bosne i Hercegovine – od Bihaća, Zenice, Tuzle, Sarajeva i Goražda do Središnje Bosne.

Kada smo stvarali model za Mostar, postavili smo pitanje zašto nešto slično ne bismo napravili, primjerice, i u Travniku, pa da i to bude jedna poruka.

Prostora za dogovor ima ako svi uistinu želimo mladima ostaviti zdravo društvo koje može funkcionirati i koje neće stalno biti u blokadi.

Tada ćemo pronaći rješenja. Dok god budem na ovoj poziciji, bez zamora ću tražiti rješenja s gospodinom Izetbegovićem, ali i sa svakim drugim predsjednikom političke opcije koja na sličan način promišlja budućnost Bosne i Hercegovine.

Malo smo se udaljili od sjednice Hrvatskoga sabora. Želim se vratiti na nju iz dvaju razloga. S jedne strane, bilo mi je žao što se Rezolucija koristi za međustranačke okršaje u Republici Hrvatskoj. S druge strane, bilo mi je drago što je praktično jednoglasno usvojena. Doživio sam je kao potvrdu onoga što već znamo – Republika Hrvatska stoji uz Hrvate u Bosni i Hercegovini, osobito od 2016. godine. Ne treba zanemariti ono što Vlada Republike Hrvatske, na čelu s Andrejem Plenkovićem, radi za Hrvate u Bosni i Hercegovini, i na političkom i na materijalnom planu.

Iskorak je toliko vidljiv da ga nitko ne može zanijekati. U Hrvatskoj može biti prijepora između ljevice i desnice, ali to ne bi trebalo ići preko leđa Hrvata u Bosni i Hercegovini.

Ono što Vlada Republike Hrvatske radi posljednjih deset godina uistinu je veličanstveno, i to ne samo za hrvatski narod i infrastrukturu na područjima na kojima Hrvati žive nego i za Bosnu i Hercegovinu u cjelini.

Kada smo nedavno otvarali most u Gradišci, ponovno se pojavio problem s graničnim prijelazom. Pogledajte koliko je truda Vlada Republike Hrvatske uložila izravno iz svojega proračuna i kroz sredstva Europske unije kako bi se taj projekt u konačnici završio, a onda mi zbog nekih drugih pitanja zadržavamo njegovu punu funkcionalnost.

Uzmite koliko smo odradili poslova kad je u pitanju deset resora Vlade Republike Hrvatske koja danas raspisuje natječaje za cijelo područje Bosne i Hercegovine – u poljoprivredi, turizmu, kulturi, sportu, obrazovanju, zdravstvu.

Prije nekoliko dana potpisali smo sporazum, odnosno ugovor o realizaciji projekta između Čapljine i Ravnog, prije toga prometnica koja iz Ravnog vodi prema Slanom.

Hrvatska se potpuno stavila u službu toga da Bosna i Hercegovina bude prijateljska zemlja sa sličnom infrastrukturom te da nas zajedno vodi prema Europskoj uniji. Jedno veliko hvala na tome.

Ni projekt Južne plinske interkonekcije nema smisla bez Hrvatske. Ponovno pokušavamo motivirati sve da zajedno radimo.

Uvjeren sam da ono što Republika Hrvatska radi posljednjih deset godina nije važno samo zbog novca. Novac je golem, ali je još važniji osjećaj da netko stoji uz vas.

Da nema predsjednika Plenkovića i njegovih suradnika u Bruxellesu, danas gotovo nitko ne bi spominjao Bosnu i Hercegovinu. Europa ima druge prioritete, uključujući Bliski istok, tehnološke promjene, obranu i sigurnost.

Nekada su izdvajanja iz bruto domaćega proizvoda za obranu iznosila jedan posto, a sada su narasla na četiri ili pet posto. Sve to treba pratiti jer se postavlja pitanje komu je u Bruxellesu u interesu proširenje na Bosnu i Hercegovinu ako sami ne činimo ništa za sebe.

Zato veliko hvala predsjedniku Vlade Republike Hrvatske, Hrvatskom saboru i svim institucijama Republike Hrvatske koje stoje uz nas, bez obzira na političku opciju.

To je veliko ohrabrenje. Drago mi je i što će se ova Rezolucija realizirati kroz institucije hrvatskoga naroda.

Moramo je usuglasiti i realno procijeniti kako je provesti. To mora ići kroz Hrvatski narodni sabor BiH kao asocijaciju hrvatskih političkih stranaka koje tako razmišljaju.

Trebamo zaboraviti prijepore oko toga tko će biti na vlasti i kako će se to riješiti kroz izbore. To će doći samo po sebi.

Mogu samo poticati sve institucije Republike Hrvatske da nastave s takvim djelovanjem jer dijelimo tisuću kilometara granice. Ona je danas schengenska granica i granica europodručja. Mora biti sigurna za Hrvatsku, kao što treba biti sigurna i za nas.

Moramo se izboriti, a Republika Hrvatska nam u tome pomaže, da ta granica bude protočna i bez nepotrebnih barijera jer smo u velikom zaostatku.

Za kraj jedno lakše pitanje. Hoćete li večeras gledati polufinale Svjetskoga nogometnog prvenstva?

Naravno da ću gledati. Gledao sam i sinoć, iako smo bili na ovom sportskom spektaklu u Međugorju.

Tenis sam počeo igrati upravo kod Dodigova strica, koji je napravio prvo igralište u Međugorju. Sinoć su ga također spominjali. Bilo je to prije četrdesetak, možda i pedesetak godina, pa je bolje da ne govorim o godinama.

Sinoć sam gledao drugo poluvrijeme, a večeras se nadam da ću gledati cijelu utakmicu. Bio je to pravi spektakl. Neki će reći da je bilo iznenađenje jer su Francuzi bili nemoćni protiv Španjolaca, ali to je nogomet.

To pokazuje da danas svatko može pobijediti svakoga, bez obzira na to dolazi li iz Južne Amerike, Sjeverne Amerike, Azije, Afrike ili Europe.

Samo se nadam da neće biti VAR-a i sudaca koji će previše propitivati vlastite odluke.