Često me pitaju zašto sam se, u vremenu kada prevladavaju negativnosti, prozivke, vrijeđanja, odlučila javno djelovati, raditi posao političara i graditi budućnost.
Odgovor je jednostavan: zato što je ovo moj jedini dom.
Ovdje su moja obitelj, prijatelji, ljudi s kojima sam odrasla, školovala se i prolazila sve dobro i loše. Ovdje je kraj kojem pripadam. Ovdje su ljudi čije brige prepoznajem i dijelim. Pitanja hoćemo li od svoga rada moći dobro živjeti, hoćemo li imati zdravstvenu skrb kakvu zaslužujemo, hoće li naša djeca ovdje pronaći priliku i hoće li znanje, trud i poštenje biti jedino što se broji, su ono što me gura naprijed.
Ali za mene riječ vrijedi znači i nešto više.
Neke stvari vrijedi činiti jer nam mogu donijeti bolji život. A neke jednostavno, same po sebi, predstavljaju vrijednosti koje smo dužni čuvati. Vrijednosti koje ne mjerimo novcem, funkcijama ni mandatima.
Vrijede sloboda i mir. Vrijedi dostojanstvo. Vrijedi dom. Vrijedi pravo da budemo ono što jesmo i da kao narod budemo ravnopravni s drugima.
To možda najbolje razumijemo kada razgovaramo s hrvatskim braniteljima, a sretni smo što ih imamo u svojim obiteljima, među svojim prijateljima i susjedima. Ljudi koji su u najtežim vremenima bili spremni izložiti vlastiti život ostavili su mojoj generaciji nešto mnogo veće od zahvalnosti i obveze sjećanja. Ostavili su nam odgovornost za ono što ćemo učiniti sa slobodom za koju su se borili.
Zato vjerujem da poštovati prošlost ne znači u njoj živjeti
Ne možemo desetljećima ostati u istim političkim rovovima, ponavljati iste sukobe istim riječima i očekivati drugačiji rezultat. Ne moramo birati između odlučnosti i pristojnosti, između hrvatskog identiteta i europske budućnosti, između zaštite svojih prava i poštovanja prava drugih.
Možemo biti čvrsti u onome što jesmo i dovoljno otvoreni za ono što možemo postati.
To je politika u koju vjerujem.
Politika koja ne traži novog neprijatelja da bi dokazala vlastitu snagu. Koja zna razgovarati, ali zna i što ne može biti predmet trgovine. Koja poštuje ono što su prethodne generacije izborile, ali ima hrabrosti mijenjati ono što danas ne funkcionira.
Borba za ravnopravnost je naša dužnost, no ravnopravnost nema puni smisao ako ljudi plodove te ravnopravnosti neće pretvoriti u bolji život.
Nema ga ni politička pobjeda ako ima za posljedicu neuvjetne vrtiće i škole, liste čekanja u bolnicama, mlade koji budućnost planiraju negdje drugdje i obitelji koje od svoga rada teško mogu dostojno živjeti.
Zato gospodarstvo za mene nije samo pitanje statistike.
Gospodarstvo je pitanje može li mladi čovjek ovdje dobiti dobar posao. Može li obitelj od dvije plaće planirati svoj život, a ne samo kako dočekati sljedeći mjesec. Može li poduzetnik koji ima ideju dobiti dodatnu prigodu umjesto još jedne prepreke. Možemo li naše znanje, položaj, prirodne resurse i povezanost s Hrvatskom i Europom pretvoriti u investicije, nova radna mjesta i veće plaće.
Ali isto tako znam da u današnjem svijetu malo toga možemo postići sami.
Bosna i Hercegovina je mala zemlja. Hrvati su njezin najmalobrojniji konstitutivni narod. Zato naša politička snaga ne može počivati samo na tome koliko smo glasni kod kuće. Mora počivati i na tome koliko smo sposobni otvoriti vrata izvan nje.
Trebamo snažnu Hrvatsku uz sebe. Mi trebamo svo znanje, mudrost i snalažljivost koja krasi naše ljude, ali trebamo prijatelje i saveznike u Europi i svijetu. Trebamo ljude koji mogu ravnopravno sjediti za stolom u Zagrebu, Bruxellesu, Washingtonu i drugim mjestima na kojima se donose odluke važne za našu budućnost, objasniti našu poziciju, graditi povjerenje i pretvoriti političke odnose u konkretne rezultate.
Za mene međunarodni sastanak nema vrijednost zbog fotografije koja će nakon njega ostati. Vrijedi samo ako se iz njega vratimo s još jednim otvorenim vratima za Bosnu i Hercegovinu, još jednim saveznikom za ravnopravnost hrvatskog naroda, novom investicijom, projektom ili prigodom za naše ljude.
To je politika kakvu želim predstavljati.
Politika dovoljno snažna da zaštiti ono što nam pripada i dovoljno moderna da zna kako se u današnjem svijetu dolazi do rezultata. Zato naš sljedeći korak mora biti veći od još jednih izbora. Moramo pravo da ovdje budemo svoji pretvoriti u razlog da i oni koji dođu poslije nas ovdje vide svoju budućnost.
Da mlada osoba vidi priliku. Da obitelj može planirati budućnost. Da čovjek može dobro živjeti od svoga rada. Da znanje otvara vrata. Da institucije služe ljudima. Ne mislim da će to biti jednostavno. Niti vjerujem u politiku koja obećava da jedan mandat ili jedna osoba može riješiti sve. Ali vjerujem da možemo birati kakvu ćemo politiku voditi. Možemo birati hoćemo li se dijeliti unutar sebe, ponovno kopati rovove ili graditi savezništva. Hoćemo li energiju trošiti na stare obračune ili na nove prilike. Hoćemo li stalno objašnjavati zašto nešto nije moguće ili ćemo imati dovoljno znanja, upornosti i prijatelja da pokušamo učiniti mogućim.
Ja sam svoj izbor napravila.
Želim čuvati ono što nam vrijedi. I želim se boriti da život ovdje bude prvi izbor mladih ljudi.
Zbog ljudi koji su za ovu zemlju dali mnogo više nego što će politika ikada moći vratiti.
Zbog onih koji su ostali. I zbog onih koje želimo vratiti.
Vrijedi!
