Brkić: BiH nije sigurnosno ugrožena, ali živimo najdublju političku krizu od ‘Daytona‘ NATO mora u BiH biti kohezivni faktor

Sa zamjenikom ministrice vanjskih poslova i prvim čovjekom državne Odbora za saradnju sa Alijansom razgovarali smo istog dana kad je prvi put u BiH bio vojni savjetnik generalnog sekretara NATO-a i kad je prihvaćen prijedlog ovogodišnjeg Plana reformi. Prvo je za Brkića konkretan dokaz da Alijansa želi održati partnerske odnose i saradnju koja je odlična, za drugo kaže da je važno što je i ovaj program prihvaćen konsenzusom

DANI: U trenutku dok razgovaramo, u BiH boravi glavni vojni savjetnik glavnog tajnika NATO-a, admiral Rob Bauer. Šta znači ova posjeta tako brzo nakon samita NATO-a u Madridu?

BRKIĆ: Znači opredijeljenost Sjevernoatlantskog saveza da prepozna i održi partnerski odnos sa, u prvom redu, Oružanim snagama Bosne i Hercegovine, Ministarstvom obrane BiH, jer su ta potpora i to savezništvo upravo odgovor za sve one koji propituju potrebu Oružanih snaga BiH i, jednostavno, podrška njihovom radu. BiH je sudjelovala u NATO vođenoj misiji u Afganistanu, gdje je naš angažman, angažman časnika, časnica, dočasnika, dočasnica, vojnikinja i vojnika ocijenjen vrlo uspješno i oni su u tom vojnom segmentu interoperabilnosti sa NATO-om i preuzimanju uloge dijela rješenja sigurnosnog okruženja u svijetu, dali svoj doprinos. Kroz to, ja na posjetu gledam kao na kontinuiranu potporu i odavanje priznanja na dosadašnjem radu Oružanim snagama BiH.

DANI: BiH od 2006. ima institucionalnu saradnju sa NATO-om. Prije toga bila je objekt interesa NATO-a kroz IFOR, pa SFOR. Ako bismo napravili skalu na kojoj bi jedinica bila to da NATO čuva bh. sigurnost i Daytonski sporazum, a desetka članstvo BiH u Alijansi, na kojoj smo u ovom trenutku brojci?

BRKIĆ: Pitanje zaslužuje višeslojan odgovor. Ukoliko govorimo o vojnoj interoperabilnosti, posjeta generala Bauera, naše sudjelovanje u NATO vođenim misijama, zajedničke vojne vježbe sa zemljama članicama Sjevernoatlantskog saveza ili pojedinim partnerima, stavljaju nas jako visoko na tu ljestvicu. Ukoliko govorimo o onome što je politička razina ili sazrijevanje donošenja odluke o punopravnom članstvu BiH u Sjevernoatlantskom savezu, negdje smo niže. Samit NATO-a u Tallinnu 2010. godine bio je prekretnica za BiH, koja je tada postala zemlja MAP-a, Membership Action Plan, Akcijskog plana za članstvo. Tada smo za aktiviranje toga dobili samo uvjet knjiženja perspektivne vojne imovine. Osobno sam bio 2018. na ministarskom sastanku kada je glavni tajnik najavio zahtjev Bosni i Hercegovini da podnese prvi Akcijski plan za članstvo, Annual National Program i na to je odgovoreno godinu poslije. Sad zamislite da smo iskoristili onaj pozitivni politički momentum 2010. kada su ove stranke koje se danas protive članstvu BiH u NATO-u aktivno zagovarale punopravno članstvo. Da je taj momentum bio iskorišten, danas bi BiH jamačno bila u članstvu NATO-a i drugačije bi odgovarala na sve ove, i sigurnosne i druge političke prijetnje i izazove pred kojima se nalazi.

DANI: U tom periodu razgovarao sam i sa Nebojšom Radmanovićem, koji je bio član Predsjedništva BiH, i sa Anom Trišić Babić, koja je bila ovdje u Ministarstvu i čak vodila Odbor...

BRKIĆ: Točno, ona je bila moja prethodnica...

DANI: Oni su u institucijama BiH zagovarali naš put u NATO. U isto vrijeme je njihova stranka, SNSD, u Republici Srpskoj okretala ćurak i došla do ovog što sad imamo. Ko je trebao biti taj ko je mogao pogurati da se iskoristi taj momenat koji sad više nemamo?

BRKIĆ: U političkom smislu onaj momentum iz 2010. danas u BiH ne živimo. Uvjetovanje knjiženja perspektivne vojne imovine za koji se tada mislilo da će biti jednostavan tehnički uvjet koji BiH može ispuniti, pretvorio se u priču o imovini Bosne i Hercegovine, titulara i tako dalje. A sve vrijeme paralelno s tim su i Oružane snage i Ministarstvo obrane nesmetano koristili svu vojnu imovinu bez obzira na to ko je bio njen titular, odnosno, posjed apsolutno niko nije smetao. Ja sam svoj prvi mandat, jer se na čelu ovog povjerenstva nalazim osmu godinu, koristio uvjeravajući naše saveznike u NATO-u da je važnije da sudjelujemo u procesu i da se pokrene prvi godišnji ciklus godišnjeg državnog programa, Annual National Program za BiH, i da na taj način pokažemo i dokažemo da smo partneri, kao što pokazujemo i dokazujemo sudjelovanjem u to doba u NATO vođenoj misiji u Afganistanu jer od dijela konzumenta svjetske sigurnosti u vrlo kratkom periodu postali smo dio koji je kontributor svjetskoj sigurnosti. Kad je taj poziv došao 2018., ponovo se pokrenula više politička nego stvarna, suštinska rasprava o tome šta znači ANP, šta znači MAP, u kojoj smo fazi i vraćam se na ono sa početka, na kojoj razini se nalazimo do punopravnog članstva. Danas ruska agresija na Ukrajinu jednostavno BiH stavlja u partnerski odnos sa NATO-om, a pogotovo nakon samita u Madridu, na kojem su, opet, sve zemlje članice prepoznale BiH kao zemlju partnera sa posebnim interesom gdje treba dodatno osnažiti državne institucije koje se bave i političkom razinom suradnje sa NATO-om i vojnom.

DANI: Na samitu u Madridu ministar odbrane Sifet Podžić je zatražio i političku pomoć. Šta to tačno znači?

BRKIĆ: Sjevernoatlantski savez, pored toga što je vojni, i politički je savez koji baštini vrijednosti slobode, demokracije, vladavine prava, tržišno gospodarstvo. Sve te vrijednosti u BiH treba dublje ukorijeniti da bismo zatvorili vrata kolokvijalno nazvano trećim stranama, bilo da su to države, bilo regije, bilo ideologije, koje ih ne dijele. Dodana vrijednost NATO-a, paralelno sa Europskom unijom, to je što je upravo baziran na tom setu vrijednosti. Svjedoci smo da su u BiH danas, 27 godina od Daytona, pojedine te vrijednosti dovedene u pitanje i Sjevernoatlantski savez, jednostavno, ima svoj dio i odgovornosti i svoj dio u kontekstu politike otvorenih vrata, u kontekstu partnerstva sa BiH, da nam pomogne da ojačamo to unutar Bosne i Hercegovine.

DANI: Moram preformulisati pitanje. Šta je u ovom trenutku konkretno ministra odbrane BiH natjeralo da zatraži političku pomoć NATO-a? Je li to agresija Rusije na Ukrajinu ili neka dodatna sigurnosna prijetnja za koju ne znamo ili je ne vidimo? Na rovitom smo području u rovitom trenutku. Je li baš došlo do toga da nam uz sve ono što imamo, treba i ta politička pomoć koju do sada nismo ovako otvoreno tražili?

BRKIĆ: Dakle, šta je ponukalo ministra Podžića na taj čin, ja mogu samo nagađati. No činjenica je, i to ne samo moja analiza nego analiza zapovjednika misije Althea EUFOR-a, da BiH nije u sigurnosnoj ugrozi. A da danas živimo najdublju političku krizu od Dejtonskog mirovnog sporazuma naovamo, to je točno. Da živimo da institucije BiH ne rade u punom kapacitetu, to je točno. Uzroci svega toga jesu, po mom dubokom uvjerenju, dovođenje u pitanje formule koja je prekinula rat u BiH i jamčila nam mir ovih 27 godina. To je formula tri konstitutivna naroda i svih građana koji žive u BiH, dva entiteta koji čine Bosnu i Hercegovinu. Stoga je jako važno da svaki vanjskopolitički cilj, bio on EU, NATO, regionalna suradnja, suradnja sa trećim državama, što ne isključuje jedno drugo nego je kompatibilno, bude temeljen na konsenzusu donesenom unutar BiH.

DANI: To da će BiH na kraju tražiti prijem u NATO piše u Zakonu o odbrani, mislim da je to član 81.

BRKIĆ: 81., 84., da.

DANI: Protivnici NATO-puta nisu nikad zatražili brisanje te odredbe iz Zakona. Protivnici NATO-puta BiH, konkretno predsjednik SNSD-a kao član Predsjedništva BiH odobrio je zajedno sa druga dva člana prvi naš Program reformi, što je suštinski ANP. Dakle, s jedne strane imamo priču nećemo u NATO, s druge imamo konkretan rad na putu u NATO. Možete li to komentarisati?

BRKIĆ: Po mom mišljenju, Pacta sunt servanda, dakle jednom dogovoreno, jednom potpisano, sve dok se ne promijeni ostaje na snazi. Tako i Zakon o obrani, tako i vanjskopolitičke smjernice BiH, tako i komunikacijska strategija BiH o NATO-u, tako i Program reformi, koji smo za 2022. godinu na Povjerenstvu opet usvojili konsenzusom. Stoga, važno je opet kroz konsenzus dolaziti do odluka koje će gurati BiH prema EU, odnosno prema NATO-u. Zašto je netko iskoristio političku situaciju pa promijenio svoj politički stav, to je pitanje koje bi njemu trebalo adresirati. Ja, politička stranka kojoj pripadam, narod kojem pripadam, uistinu ćemo sa zadnjim molekulom i političke snage i ovoga što radimo BiH svakim danom stavljati što bliže punopravnom članstvu u NATO-u.

Jako je važno da narodi i građani BiH prepoznaju benefit članstva koji se uvijek reflektira u kontekstu zaštite države kao takve. Kada bismo bili punopravna članica NATO-a, niko ne bi dovodio u pitanje teritorijalni integritet BiH. U isto vrijeme, nitko iz NATO-a nije zatražio da se Bosna i Hercegovina organizira na neki drugačiji način da bi postala punopravna članica NATO-a. Stoga, moguće je kroz konsenzus da dođemo do tog političkog cilja. Mislim osobno da su unutrašnjopolitički odnosi i uvjetovali, promijenili ili utjecali na promjenu toga vanjskopolitičkog stava pojedinaca u BiH. Ali, opet, u Bosni i Hercegovini ono što smo potpisali nastavlja biti minimum koji je za suradnju sa Sjevernoatlantskim savezom baziran na konsenzusu, baziran na našem zajedničkom dogovoru.

I, što je važnije, NATO danas ocjenjuje zadovoljavajućom ovu razinu suradnje. Podsjetit ću vas na jedan od primjera kako je Sjevernoatlantski savez pomagao BiH u doba pandemije, gdje je Mađarska kao kontakt-point ambasada iskoristila sustav pomoći u prirodnim, gospodarskim, tehnološkim i drugim katastrofama da kroz NATO dodijeli respiratore Bosni i Hercegovini. Malo ljudi zna da je najveći dio tih respiratora otišao na područje Republike Srpske i Brčko distrikta, da nijedan nije otišao na područje Federacije jer iskazane potrebe su bile s tih područja. Stoga, na takav način treba ljudima jasno stavljati do znanja i pokazivati šta su prednosti članstva, od opće sigurnosti i sigurnosnog kišobrana, pa sve do činjenice da u slučajevima katastrofa i nesreća imamo sustav unutar NATO-a koji nam može pomoći.

DANI: Program reformi koji je, kažete, Komisija jednoglasno prihvatila, ima sedamdesetak strana, od kojih je 40 strana tabela. Od tridesetak tekstualnih se slovom i brojem pet odnosi na Ministarstvo odbrane i Oružane snage, a ostalih pet šestina na druge institucije BiH, odnosno na politiku. Koliko to može uticati? Kad kažemo NATO, odmah vidimo vojsku, a po onome što kažu i naša vojska i NATO, ona je najbrža na tom putu. Koliko je ostali slijede?

BRKIĆ: Rekao sam na samom početku da je NATO vojni i politički savez i upravo činjenica koju spominjete potvrđuje da se u NATO integrira cjelokupno društvo. Ne jedno ministarstvo, jedna osoba, jedan odio. Najistaknutiji i najvidljiviji u suradnji s Sjevernoatlantskim savezom upravo jesu Ministarstvo obrane, odnosno Oružane snage BiH. Ali, kao EU u integracijskom smislu, isto tako i NATO u integracijskom smislu jako drži do vladavine prava, poštivanja pojedinačnih i kolektivnih prava, stanja pravosuđa, gospodarske situacije. Upravo zbog toga Program reformi kao sveobuhvatan politički dokument između jedne države i Sjevernoatlantskog saveza govori o stanju i presjeku stanja cjelokupnog društva i aktivnostima koje to društvo, ta država, planira u jednoj kalendarskoj godini napraviti kako bi dopustilo Sjevernoatlantskom savezu da ocijeni kad je taj trenutak da je država dovoljno učinila da bi mogla biti pozvana u članstvo. Stoga Program reformi 2022. ima 474 konkretne aktivnosti podijeljene po svim institucijama BiH, koje ćemo mi evaluirati nakon određenog vremena i vidjeti gdje se nalazimo u kontekstu njihove implementacije.

DANI: Jeste li radili analize izvršenja mjera i zadataka iz prethodnih programa?

BRKIĆ: Nakon što predamo Program reformi Sjevernoatlantskom savezu, a podsjetit ću vas, to se nije se dogodilo prošle godine upravo zbog političke situacije na razini Vijeća ministara, radi se takozvana samoevaluacija, evaluacija onoga koliko se napravilo. U svim godinama, uključujući i prošlu, od onih predstavljenih aktivnosti koje su bile predviđene u Programu reformi svaka institucija koja je kontribuirala zajedničkom dokumentu je rekla koliko je toga ispunjeno. To je predstavljeno Sjevernoatlantskom savezu i on je, kao što rekoh, ocijenio zadovoljavajućom razinu suradnje koju ima sa BiH. Ne samo zbog toga što NATO ima svoj stožer u Sarajevu, oni jako dobro znaju političku situaciju u BiH i razumiju da upravo ovo pitanje NATO-integracije, odnosno integracije Bosne i Hercegovine u Sjevernoatlantski savez, ne treba da bude razdvajajući, nego što je više moguće kohezioni faktor unutar BiH. Mi se nalazimo u procesu koji je ranije zacrtan u Sjevernoatlantskom savezu, neke države prolazile su to po 15, 16, 17 godina kao što je slučaj Sjeverne Makedonije, koja nije došla do ispunjenja sve dok nije zadovoljen politički uvjet promjene imena.

S druge strane, živimo u realnom svijetu sigurnosne ugroze gdje vidimo da dvije zrelije demokracije, dvije stabilnije države koje su u direktnoj sigurnosnoj ugrozi od Ruske Federacije, jedna dijeli skoro 1.500 kilometara kopnene granice sa Rusijom, traže svoje okrilje pod NATO-om. Naravno, aludiram na Finsku i Švedsku. I znate da je u Madridu poslan politički poziv tim dvjema državama, što je pozitivan signal za nas da se nastavlja politika otvorih vrata i da je BiH u toj razini partnerstva. Ovdje sam primio i razgovarao sa kolegom, zamjenikom ministra vanjskih poslova Gruzije, koja je isto tako zemlja aspirant na tom putu, i zajedno smo rekli da je dobro da se nastavlja politika otvorenih vrata i da moramo doći do te razine društvenog razvoja, oružanih snaga, vladavine prava, ukupne političke, ekonomske situacije da i sami možemo konzumirati članstvo.

DANI: Hoće li ove godine Program reformi biti usvojen? Hoće li otići u Bruxelles?

BRKIĆ: Povjerenstvo na čijem sam čelu je usvojilo prijedlog koji ću uputiti Vijeću ministara sa današnjim danom i očekujem, budući da je Program reformi vrlo tehnički dokument koji govori o konkretnim akcijama koje su vrlo tehničke, da kao takav bude usvojen na Vijeću ministara BiH. Ja i, opet, stranka kojoj pripadam, učinit ćemo sve da se to dogodi na Vijeću ministara ove godine.

DANI: Jedan od standarda NATO-a je izdvajanje dva posto BDP-a za odbranu, ali tek sad, nakon agresije Rusije na Ukrajinu, kompletan NATO ide ubrzano prema tom cilju. BiH ove godine ima budžet za odbranu od 308 miliona KM, zadnji podatak o BDP-u za koji sam siguran je iz 2020. i iznosi oko 34,5 milijardi. Nešto jeste rastao, što znači da bi kao članica NATO-a, BiH za odbranu morala odvajati 700 ili 750 miliona maraka. Ovih 308 je jedva izmoljeno, od toga će jedva dva, dva i po miliona, otići za nabavku opreme i naoružanja i to na remont starih i plaćanje novih helikoptera i na zamjenu motornih vozila. Možemo li, a ako hoćemo biti članica NATO-a, moramo, kao država i društvo polako ići prema tom standardu?

BRKIĆ: Pitanje proračuna Ministarstva obrane je naravno ekskluzivna odgovornost ministra obrane, no cijela proračunska potrošnja veže se uz fiskalni okvir. Vi znate da...

DANI: ... je on ograničen na 950 miliona.

BRKIĆ: Tako je. E, on zavisi od političkog dogovora i političke volje. Ja samo mogu reći za stranku i narod kojim pripadam da smo apsolutno za to da se poveća proračunski okvir da Ministarstvo obrane dotakne ta dva posto, što jeste uvjet za punopravno članstvo u Sjevernoatlantskom savezu, kako bismo mogli imati ne samo modernizaciju opreme o kojoj govorite nego poboljšanje općih uvjeta za naše vojnike i...

DANI: Jasno. Znamo da su plate vojnika male, da hodaju u starim uniformama, da u ovom trenutku na putu prema NATO-u ima puno, puno više troška, čak i od onih 700 miliona koliko je dva posto BDP-a BiH.

BRKIĆ: Tu je potrebno tražiti konsenzus. Stranka kojoj pripadam, narod kojem pripadam je dio rješenja, a nikako problema u tom kontekstu. Mi tražimo poboljšanje uvjeta i za Ministarstvo obrane i za Oružane snage BiH. Taj izazov je bio pred skoro polovinom zemalja članica NATO-a donedavno, do ruske agresije na Ukrajinu. Danas imate situaciju da su narudžbe vojnoj industriji tolike da je nemoguće da ih oni u nekom kratkom roku ispoštuju. No, to je nešto što mene manje fokusira u odnosu na političku odluku svih zemalja članica da povećaju potrošnju za opću kolektivnu sigurnost. Jedan od primjera: zeleno-crvena koalicija u Njemačkoj je nakon predizborne kampanje, gdje uopće to nije spominjala, ponukana ruskom agresijom na Ukrajinu, enormno povećala proračun za obranu. To je neminovnost jer da bi bio siguran, moraš uložiti u svoju sigurnost, moraš uložiti u one koji ti to pružaju i nude, dakle od bazne vojne opreme, pa sve do toga što nema direktno veze sa sigurnosnom ugrozom, a svakako ima veze sa pitanjem otpornosti prema sigurnosnim ugrozama. Energetika. Danas je BiH 100 posto ovisna o uvozu prirodnog plina iz Ruske Federacije. Mi moramo uložiti zadnji atom snage i novca da napravimo diversifikaciju prema južnoj interkonekciji, da napravimo diversifikaciju prema TAP i IAP plinovodu, koji bi nas mogao opskrbljivati iz Azerbejdžana, kao i ukapljeni plin preko luke u Omišlju, da bismo mogli reći da možemo donijeti odluke koje neće sigurnosno ugroziti BiH. Jer nestanak plina, a podsjetit ću vas, toga je bilo i nedavno, pogotovo u zimskim periodima, jednostavno stvara situaciju koja je nepodnošljiva.

DANI: Gospodine Brkiću, pravo me nervira kad o ovakvim stvarima počnemo razgovarati samo u kontekstu sigurnosti. Prije rata sam pratio energetiku u tadašnjim Večernjim novinama i znam da su tad postojali planovi za južnu interkonekciju. Željelo se dovesti dodatne količine plina iz Alžira za Evropu, postaviti četvrtu cijev ispod Mediterana do Italije, pa ispod Jadrana do tadašnje Jugoslavije i da otprilike tamo negdje kod Tomislav-Grada, gdje je i sad planirana ta tačka, ulazi u BiH, da s te strane ide prema sjeveru, da se obuhvati Mostar... Dakle, planovi postoje, ali je država izgubila decenije a nije završila taj posao. Zašto? Zašto o snabdijevanju gasom koji je ekološki prihvatljiviji nego nafta moramo razgovarati tek kad Putin napadne Ukrajinu?

BRKIĆ: Zato što dotad nismo imali upitno snabdijevanje prirodnim plinom koji je dolazio iz Ruske Federacije. Danas, kada je Europa u prvom planu upravo pred tim izazovom, pokušavamo naći alternativne načine snabdijevanja. Uljuljkali smo se u tu nisku cijenu prirodnog plina koji je dolazio iz Ruske Federacije a da nismo išli u ulaganja u alternativne pravce, koja su se možda prije godinu činila basnoslovnim. Danas kad se vidi da je to strateško i sigurnosno pitanje, cijena je manji problem, najveći je kada nemate energente. Slažem se, plin jeste čišći od, naravno, nafte, mazuta, svega onog što se koristi prevenstveno u Kantonu Sarajevo za grijanje u zimskim mjesecima i za jedan dio industrije u BiH. Moramo što je više moguće biti energetski neovisni jer tada smo pod manjim uticajem bilo koga. Danas je to Rusija, sutra, kao što rekoh, to može biti neka druga država, druga regija, druga ideologija koja može uticati na odnose u BiH. Stoga, po mom mišljenju, to je podjednako koliko gospodarsko, toliko važno i sigurnosno, strateško pitanje.

DANI: Vratimo se na ANP. BiH još nije ispunila uslov iz Tallinna o knjiženju perspektivne vojne imovine. Maltene za svaku vojnu nekretninu u RS-u mora na kraju presuđivati Ustavni sud BiH. Kad ćemo to završiti?

BRKIĆ: Znam da je Ministarstvo obrane u prošlom sazivu, kad je ministrica bila gospođa Marina Pendeš, jako krenulo u knjiženje perspektivne vojne imovine jer, koliko znam, od svog prethodnika je naslijedila samo jedan perspektivni objekt koji je uknjižen na Bosnu i Hercegovinu. To je zahtijevalo prikupljanje mnogo dokumentacije i završavanje procesa kako administrativno-tehničkih u jednom dijelu BiH, tako zakonskih, što ste rekli, u drugom. Ne znam točno kada će se dogoditi taj zadnji datum kada će i zadnji perspektivni objekt biti uknjižen na BiH, ali to je proces koji je ireverzibilan. Ne može se on kao takav vratiti jer je Predsjedništvo, opet u prijašnjem sazivu, donijelo odluku koji su to objekti i na temelju toga se radi i postupa. Temeljno je važno da niko ne dovodi u pitanje slobodno ili mirno korištenje tih perspektivnih vojnih objekata Oružanim snagama i Ministarstvu obrane. Vi imate zemlje članice NATO-a, Hrvatsku, Crnu Goru, Albaniju, Sjevernu Makedoniju, neke koje su ranije postale članice Sjevernoatlantskog saveza, a nisu to napravile. Kao što rekoh, da bogdo 2010. to nije bio uvjet, nego da je pokrenut Akcijski plan za članstvo bez uvjeta, uvjeren sam da bi BiH danas bila punopravna članica Sjevernoatlantskog saveza i u drugačijim okolnostima dočekivala ove izazove kojima smo danas izloženi. Temeljno je važno da nitko ne osporava Oružanim snagama BiH punu slobodu korištenja tih perspektivnih vojnih objekata i to će se jednostavno nastaviti tako. Titular će se desiti i to je danas više, kao što rekoh, administrativno-pravno pitanje. Više nije ni političko.

DANI: Univerzitetski profesor, donedavno oficir i bh. predstavnik u Bruxellesu pri NATO-u Alija Kožiljak kaže da će nakon Finske i Švedske BiH biti prva sljedeća članica NATO-a. Koliko je u pravu?

BRKIĆ: Ako gledamo formalno-pravno, zahtjev Finske i Švedske stavimo van konteksta Akcionog plana za članstvo, još samo dvije zemlje su te koje imaju aspiracije postati punopravne članice Sjevernoatlantskog saveza, Gruzija i Bosna i Hercegovina, tako da je vrlo vjerojatno da ćemo ili zajedno ili pojedinačno ispuniti taj svoj cilj. Dosadašnji argument da Gruzija ima zemaljsku granicu, odnosno zelenu liniju sa Ruskom Federacijom, činjenicom da bi Finska trebala postati punopravna članica pomaže. Činjenica da BiH želi nastaviti put ka punopravnom članstvu isto tako pomaže. Pitanje je sad samo političke odluke u Sjevernoatlantskom savezu kada će se to dogoditi. Ali isto tako, ni Finska ni Švedska nemaju jednostavan put jer je došlo do uvjetovanja od Turske, pa će i Finska i Švedska pojedine vrijednosti ili procedure koje su njihova društva smatrala zdravo za gotovo, staviti pod veliki test kušnje da bi postale zemlje članice Sjeveroatlantskog saveza. BiH nema takvu razinu uvjetovanosti.

DANI: BiH ima drugi problem. Svoje unutrašnje odnose prema NATO-u. Kako će se riješiti otpor više od trećine stanovništva BiH koji jednostavno i dalje gledaju NATO kao neprijatelja?

BRKIĆ: Upravo da se angažiramo kao što i jesmo u razgovoru, ne propagandi, nego jednostavno predstavljanju činjenica onoga što NATO jeste. Podsjetit ću vas da je Crna Gora bila meta NATO bombardera, sada je punopravna članica Sjevernoatlantskog saveza. Oni su mogli prevazići taj emotivni otklon koji i dandanas u velikom dijelu crnogorskog društva postoji, ali su razumjeli da je članstvo puno veća korist, benefit, nego biti van tog članstva. Vjerujem da je način kako to ljudima prezentirati u razgovoru sa sveučilištima, nevladinim organizacijama, kroz medije, približavanjem ovoga od pomoći u trenucima katastrofa, pa sve do sudjelovanja sveučilišta u NATO financiranim projektima znanosti za mir. A jedno od njih koje prednjači u BiH je Sveučilište u Banjaluci koje surađuje ili jest surađivalo i imalo projekte sa Sjevernoatlantskim savezom. Po mom mišljenju, nema drugog puta. Niti bi Sjeveroatlantski savez prihvatio bilo šta što bi bilo preglasavanje, nametanje, nešto što ne bi bilo dugoročno održivo unutar BiH, odnosno što bi izazivalo dodatne podjele unutar Bosne i Hercegovine. To je zadnje što treba i NATO-u, a i nama..

(bhdani.oslobodjenje.ba)